Šta je samoevaluacija?
Važnost samoevaluacije ogleda se u sposobnosti pojedinca da sam prepozna pozitivne i negativne aspekte svog rada, te da na osnovu toga napravi plan daljeg razvoja. Prema tome, samoevaluacija se može definisati kao interna procena ili vrednovanje vlastitog rada.
U kontekstu škole, samoevaluacija učenika je proces koji pomaže deci da postanu svesniji svog rada, da aktivno učestvuju u procesu izgradnje znanja, identifikujući svoje prednosti i slabosti.
Osnovni cilj prakse samoocenjivanja u školi je da se učenici uključe u sve faze procesa učenja, uključujući i ocenjivanje. Na ovaj način, podstiče se aktivniji, svesniji i odgovorniji stav prema učenjug.
Ovaj metod se može primeniti u svim fazama učenja, od ranog detinjstva do srednje škole.
Koji su benefiti samoevaluacije?
Kako samoevaluacija predstavlja ličnu analizu, u njoj se ne fokusiramo na primedbe ili kritike druge osobe, već svu snagu usmeravamo na sebe. Na primer, učenicima se često učini da nastavnik nije fer prilikom ocenjivanja, da ih “ne voli”, da mu nije dan ili nešto slično, pa ocenu neretko doživljavaju kao subjektivnu procenu nastavnika. Prilikom samoevaluacije oni su u ulozi onog koji ocenjuje, te će ta ocena imati veću emotivnu i motivacionu vrednost i doživljavaće je kao objektivan pokazatelj svog rada.
Evo nekih benefita koje samoevaluacija ima za učenike:
Uvid u vlastite snage i slabosti
Samoevaluacija omogućava učenicima da razviju veću svest o svojim veštinama, znanju i ponašanju. Kroz analizu svog rada oni dobijaju dublji uvid u svoje sposobnosti, identifikujući oblasti gde su već jaki i one koje zahtevaju dodatni napor. Ovo im omogućava ne samo da bolje razumeju šta treba da unaprede, već i na koji način. Prilikom samoevaluacije mogu otkriti da im ne odgovara način na koji su učili do sada, te će eksperimentisati sa drugim metodama i načinima učenja kako bi postigli bolje rezultate.
Odgovornost za sopstveno učenje
Samoevaluacija podstiče aktivnost dece u procesu učenja, oni ne samo da ocenjuju svoj rad, već postavljaju ciljeve na osnovu toga, planiraju učenje, kontrolišu i organizuju. Kao rezultat toga, osećaj odgovornosti za sopstveno učenje raste, dok se nastavnik umesto “kontrolora” doživljava kao partner koji daje dodatne smernice i povratne informacije.
Pomeranje fokusa sa ocena na postignuće
Kada dobiju ocenu od nastavnika, učenici se uglavnom ne zapitaju koja je oblast koju treba da unaprede, već kako da poprave ocenu da bi imali što bolju zaključnu ili da bi “izvukli” bolji prosek. Kada je fokus na ocenama, učenici često teže da “prežive” ispit, a ne nužno da razumeju gradivo. Prilikom samoevaluacije deci krajnji cilj nije ocena, već unapređivanje učenja i bolje razumevanje gradiva.
Postavljanje objektivnih ciljeva
Kroz samoprocenu učenici identifikuju konkretne aspekte svog učenja koje žele da unaprede, to može biti razvoj specifičnih veština, razumevanje određenih tipova zadataka i znanje iz neke konkretne oblasti. U skladu sa tim oni sami postavljaju ciljeve učenje i prave plan kako da ih ostvare, što njihovom učenju daje smisao i svrhu. Kada imaju jasno definisane ciljeve, učenici su motivisani da ulažu napor kako bi ih postigli.
Praćenje vlastitog napretka
Sistematično praćenje vlastitog napretka je glavna prednost u procesu samoevaluacije. Nakon identifikacije oblasti koje zahtevaju unapređenje i postavljanja jasnih ciljeva, učenici prelaze na praćenje stvarnog ostvarivanja tih ciljeva. Ova aktivnost uključuje praćenje postignuća u odnosu na postavljene ciljeve, što im omogućava da stvore jasnu sliku o tome koliko su daleko dogurali, što dodatno podstiče motivaciju i ukazuje na eventualne propuste. U slučaju da pojave problemi u toku ostvarivanja ciljeva, učenici mogu prilagoditi svoj plan učenja stvarnim rezultatima.
Primena samoevaluacije u srednjoškolskoj obrazovnoj praksi
Da bi proces samoevaluacije bio efektivan veoma je važno da nastavnici nauče učenike kako pravilno da sprovode ocenjivanje vlastitog postignuća. Procena ne sme biti subjektivna, već treba da bude izvedena na osnovu tačno utvrđenih kriterijuma, prema jasno definisanim ciljevima učenja i uz pomoć adekvatnih alata za samoprocenu. Kako bi pomogla nastavnicima da implementiraju samoprocenu učenika u učionici, Rolheiser identifikuje četiri faze u procesu samoevaluacije učenika:
- U prvoj fazi, nastavnici i učenici zajedno određuju kriterijume. Ova faza uključuje razmenu ideja i mišljenja kako bi se došlo do finalnih kriterijuma koji su specifični, merljivi i realni. Prilikom određivanja kriterijuma veoma je važno da učenici dobro razumeju šta se očekuje, te predlažemo da koristite njima blizak, “popularan jezik” za opisivanje i imenovanje kriterijuma. Kriterijumi evaluacije treba da budu prilagođeni svakom specifičnom zadatku, te da budu merljivi, jasni i precizni. Na primer, ako se procenjuje esej, umesto da kriterijum bude dobro ili loše pisanje, trebalo bi da se ocenjuje gramatika, pravopis, struktura, rečnik, odgovor na zadatu temu i slično.
- U drugoj fazi, nastavnik treba da pokaže učenicima kako primeniti kriterijume za samoevaluaciju na konkretnom primeru. Učenici treba zatim sami da vežbaju samoevaluaciju koristeći utvrđene kriterijume.
- U trećoj fazi, nastavnici treba da pogledaju kako su učenici primenili samoevaluaciju i da im daju povratnu informaciju. U ovoj fazi, kroz diskusiju sa nastavnicima, učenici bi trebalo da reše pitanja i nejasnoće u vezi sa kriterijumima.
- U poslednjoj fazi, učenici konstruišu sopstvene ciljeve i strategije uz podršku nastavnika. Ovo uključuje definisanje vremenskog roka za njihovo dostizanje i tačne korake koji treba da se ispune. Nastavnici treba da ponude učenicima raznovrsne tehnike uspešnog učenja koje im mogu pomoći da ostvare postavljene ciljeve. Učenici treba da izaberu tehniku koja najbolje odgovara zadatim ciljevima i njihovom stilu učenja.
Proces samoevaluacije učenika je kružni i uključuje:
- Samopraćenje, odnosno usmeravanje pažnje na aktivnost ili zadatak koji se evaluira.
- Samprocenu, odnosno identifikaciju postignuća u odnosu na postavljene kriterijume.
- Sprovođenje odgovarajućih strategija da bi se prevazišle slabosti i ostvarili postavljeni ciljevi.
Kako podsticati samoevaluaciju u učionici
Postoje različite strategije i alati koji se koriste za podsticanje samoevaluacije u učionici, u zavisnosti od uzrasta učenika i aspekta koji se procenjuje.
Nastavnici mogu ohrabriti učenike da kritički preispituju svoj rad različitim pitanjima, kao što su: “šta je bilo najteže što si naučio/la u ovoj oblasti?” ili “šta si učinio/la da prevaziđeš taj izazov?”. Ova pitanja se mogu postavljati i za konkretna ponašanja i situacije, sa ciljem podsticanje učenika da kritički razmišlja o svojim delima. Takođe, nastavnici mogu ohrabriti učenike da prave svoj portfolio, odnosno lični dnevnik samoevaluacije, koji sadrži jasne rubrike, kriterijume i aktivnosti koje se evaluiraju, zatim mogu zajedno tumačiti rezultate i ocene do kojih se došlo. Nadalje, nastavnici mogu pripremiti upitnike samoevaluacije ili grupne radionice koje će podstaći introspekciju.
Za kraj - Važnost samoevaluacije kod srednjoškolaca
Podsticanjem učenika da sami procenjuju kvalitet svog rada nastavnici im daju aktivnu ulogu u procesu učenja i motivišu ih da preuzimaju odgovornost za svoj rad. Samoevalucija nije samo sredstvo procene vlastitog uspeha, već važna komponenta ličnog razvoja. Učenici koji aktivno praktikuju samoevaluaciju i u budućnosti biće sposobni da identifikuju oblasti u kojima su dobri i one koje zahtevaju poboljšanje, te da razviju strategije za postizanje uspeha.
Gimnazija Tvrđava, kao moderna srednja škola koja u centar obrazovnog procesa stavlja učenika, podstiče samoevaluaciju ne samo kod dece, već i kod nastavnika. Mogućnost kritičkog sagledavanja vlastitog rada je pristup koji osigurava profesionalni napredak i učenicima i nastavnicima, i školi u celini.